Elegije
Elegidia
Uvodna napomena
Sulpicija je jedina pjesnikinja čiji latinski stihovi preživljavaju iz antike: šest kratkih elegija sačuvanih u trećoj knjizi Tibulova zbornika ([Tibul] 3.13–18). Kći pravnika Servija Sulpicija Rufa i štićenica velikog pokrovitelja M. Valerija Mesale Korvina, ona u prvom licu piše o svojoj vezi s mladićem kojega zove Kerint — grčkim pseudonimom, po običaju elegičara. To je glas stvarne žene, erotski i ponosan, iz Augustova Rima, društveno izložen na način na koji muška ljubavna elegija nikada nije.
Zbornik počinje izazovom (3.13): žena objavljuje svoje ispunjenje i odbija ga kriti, radije optužena da je ljubav obznanila nego što ju je, zarad ugleda, zastrla. Završni stih — cum digno digna fuisse ferar — nije ispovijest nego hvala: „neka se rekne da sam bila dostojna, i s dostojnim sebe.“ U tom ponosu i u toj opasnosti leži njezina snaga; pritisak pjesama jest pudor i fama — stid i ono što svijet govori — a ona im se prkosno odupire.
Šest pjesama nose dva registra. Prve tri (3.13–15) bistre su: manifest, tužaljka nad rođendanskim putovanjem na hladno seosko imanje kod Arecija, olakšanje kad je put otkazan. Posljednje tri (3.16–18) čvornate su i sintaktički zgusnute — ljubomora na bludnicu koja prede vunu (3.16, gdje Sulpicija svoje patricijsko podrijetlo suprotstavlja niskorođenoj suparnici), prijekor za vrijeme groznice (3.17), i zamršeno povlačenje riječi (3.18), jedna duga uvjetna rečenica koja se sama ispravlja, zadržana kao jedan dah. Težina je tu namjerna: gdje je sintaksa stegnuta, to je dio smisla.
što sam je zastrla nego što sam je ikome razotkrila.
Umoljena mojim Kamenama, Kiterina
dovede ga i položi na moje njedra.
Venera je ispunila obećano: neka moje radosti pripovijeda
svatko za koga se kaže da svojih nije imao.
Ne bih htjela ništa povjeriti zapečaćenim pločicama,
da to nitko ne pročita prije moga dragog —
ne, grijeh je ono što me raduje; namještati lice
pred glasinom — dosadno mi je. Dostojna, neka se rekne, bijah, i s dostojnim sebe.
quam nudasse alicui sit mihi fama magis.
Exorata meis illum Cytherea Camenis
attulit in nostrum deposuitque sinum.
Exsoluit promissa Venus: mea gaudia narret,
dicetur si quis non habuisse sua.
Non ego signatis quicquam mandare tabellis,
ne legat id nemo quam meus ante, uelim,
sed peccasse iuuat, uultus componere famae
taedet: cum digno digna fuisse ferar.
i bez Kerinta, tužan, morat će se pretrpjeti.
Što je slađe od grada? Zar je seoski dvor prikladan za djevojku,
ili hladna rijeka na aretinskome polju?
Sad, Mesala, odviše brižan za mene, smiri se;
putovanja su često, rođače, u nezgodno doba.
Odvedena, ostavljam ovdje svoju dušu i svoja osjetila,
premda ne dopuštaš da budu po mojoj volji.
et sine Cerintho tristis agendus erit.
Dulcius urbe quid est? An uilla sit apta puellae
atque Arretino frigidus amnis agro?
Iam, nimium Messalla mei studiose, quiescas;
non tempestiuae saepe, propinque, uiae.
Hic animum sensusque meos abducta relinquo
arbitrio, quamuis non sinis esse, meo.
Sad mi je dopušteno da na tvoj rođendan budem u Rimu.
Neka taj rođendan svima nama bude kao dan
koji ti sad, neočekivano, slučajno dolazi.
Natali Romae iam licet esse tuo.
Omnibus ille dies nobis natalis agatur,
qui nec opinanti nunc tibi forte uenit.
toliko dopuštaš — da ne padnem, jadna luda, odjednom.
Neka ti je toga preča i bludnica pritisnuta kudjeljom
nego Sulpicija, Servijeva kći:
ali ima onih zabrinutih za mene, kojima je ovo najveća bol —
da ne ustupim mjesto nepoznatoj postelji.
kad mi sad groznica muči iznureno tijelo?
Ah, nikako ne bih poželjela svladati sumorne bolesti
osim ako pomislim da i ti to želiš.
A što mi koristi svladati bolesti, ako ti
ravnodušna srca možeš podnositi moje jade?
quod mea nunc uexat corpora fessa calor?
A ego non aliter tristes euincere morbos
optarim, quam te si quoque uelle putem.
At mihi quid prosit morbos euincere, si tu
nostra potes lento pectore ferre mala?
kakva sam ti, čini se, prije nekoliko dana bila,
ako sam išta u cijeloj svojoj ludoj mladosti počinila
čega bih priznala da sam se više pokajala
nego što te sinoć samu ostavih,
želeći prikriti svoj vlastiti žar.
ac uideor paucos ante fuisse dies,
si quicquam tota commisi stulta iuuenta
cuius me fatear paenituisse magis,
hesterna quam te solum quod nocte reliqui,
ardorem cupiens dissimulare meum.